Uvod: aforizam i srodni oblici
Kratka forma ima dosta zajedničkih osobina i naizgled dosta sličnosti, ali to je samo na prvi pogled. Iz tih razloga potrebno je napraviti distancu kako bi se uočile razlike, koje nisu male. U tome će nam pomoći i ovde izabrani eseji.
Zašto aforizmi?
Zato što su aforizmi, kako kaže Aleksandar Baljak,
Dribling duha na malom prostoru
Predrag Marković
Zašto ne grafiti?
Zato što su grafiti, prema rečima prof. Ratka Božovića,
spontana reakcija na preovlađujući sistem vrednosti,
zadovoljstvo tajnog, anonimnog učestvovanja.
Zašto ne poslovice?
Zato što je poslovica:
sažeto praktično kolektivno iskustvo
Zašto ne epigrami?
zato što epigram:
uvek ostaje vezan za konkretan povod,
ostaje u sferi istoričnosti,
od istorije pojedinačnog slučaja do najopštije
AFORIZMI — PRAVCI RAZVOJA
AFORIZMI KAO KNJIŽEVNA VRSTA I
Termin "aforizam" je grčkog porekla (aphorismos), a u svetu je postao poznat po zbirci kratkih medicinskih saveta pod naslovom AFORIZMI (Aphorismoi) znamenitog antičkog lekara Hipokrata, Sokratovog savremenika. No, ako je jezičko poreklo aforizma nesumnjivo, autorsko je pod znakom pitanja, jer su svi spisi Hipokratove škole iz nekoliko generacija (V vek i polovina IV pre nove ere), čitav tzv. Corpus Hippocraticum, koji sadrži stotinak spisa na grčkom i tridesetak na latinskom, pripisani Hipokratu, iako je izvesno da toliki spisi, pogotovu ne u celosti, ne mogu biti njegovo lično delo. Bilo kako bilo, termin aforizam je postao svetski poznat nakon pomenute zbirke, koja je sadržala četiri stotine jezgrovitih medicinskih uputstava, grupisanih u sedam oblasti već tada široke nauke o zdravlju. I ova zbirka i sam pomenuti korpus do nas je sačuvan zahvaljujući Aleksandrijskoj biblioteci.
Naoko je antički, izvorni pojam aforizma, osim kratkoće forme, bez bliže i dublje veze sa današnjim aforizmom. Dok je antički aforizam bio usredsređen na pragmatičnu stranu života, današnji odlikuje književno-filosofska širina. Iako je zaista reč o ogromnoj razlici, dublje istraživanje pokazuje njenu relativnost. Pokazuje da je i ovaj pojam imao svoju prirodnu istoriju — i pored svih mena, sačuvao je duh svog izvornog jezgra. Nije reč samo o kratkoći forme (postoji, kao što je poznato, čitav niz kratkih formi), već upravo o duhu, o specifičnoj osobenosti te sažetosti. I sama uvodna, opštepoznata rečenica Hipokratovih "Aforizama" predstavlja i za današnje uzuse pravi aforizam — Ars longa, vita brevis. Već je antički lekar Galen osetio posebnu ubedljivost Hipokratovih aforizama — "u malom tekstu velika snaga", karakterišući time ne samo Hipokratove već i današnje aforizme.
AFORIZMI KAO KNJIŽEVNA VRSTA II
Širinu pojma aforizam i njegov preobražaj kroz istoriju kao da je nagoveštavala razuđenost njegove izvorne značenjske osnove. Termin se razvio od glagola "aphorizein", koji je imao čitavu skalu značenja — razlikovati; odvojiti, izolovati; lučiti, izdvajati; naznačiti, ustanoviti; odrediti; opredeliti; rešiti... Posredstvom latinskog prevoda i recepcije aforizma kao određenja, ustanovljenja, definisanja (definitio), sve do XIX veka aforizam se poimao kao poseban oblik naučnog iskaza, ponekad čak i kao saznajno privilegovan.
Iz perspektive novijih vremena, za razliku od starog i srednjeg veka, to jest od pojave tzv. filosofskog aforizma, mogli bi se smatrati aforizmima i "Fragmenti" reda sokratovaca, no, oni nam samo liče na aforizme — to su samo odista (jedino sačuvani) fragmenti njihovih filosofskih spisa a ne zasebne celine i ne smeju se kao celine tretirati.
Sa retkim izuzecima, sve do pred kraj XVI veka termin aforizam je zadržao medicinsko značenje. Tek u poslednjoj deceniji tog veka, zahvaljujući kratkim komentarima "aforizmima" kojima je obilato propratio svoje prevode Tacitovih dela, španski pravnik i političar Baltazar Alamos de Barientes1 je uveo u širi opticaj jedno drugo značenje aforizma — kao sažeto uputstvo (savet, lek) za društvenu bolest, za društvene poremećaje i protivrečnosti. Približno u isto vreme tako je postupio i italijanski istoričar (takođe i profesor teorijske medicine) Filipo Kavriano, koji je takođe Tacita poimao kao dijagnostičara društvenih bolesti, te da je legitimno i u duhu samog Tacita izvući političke pouke iz njegovih dela. Zahvaljujući ovoj dvojici tacitista, termin aforizam je sve češće korišćen u političkom smislu, tako da se u prvoj polovini XVII veka pojavio čitav niz zbirki političkih aforizama, često upravo baš tako i nazvanih.
Zanimljivo je istaći jednu čestu pojavu tokom XVII veka — politički aforizmi su praćeni opširnim komentarima samih autora. Da li su smatrali da je aforistički čun premalen za široke i mutne vode politike i da mu je potrebna dodatna pomoć ili nisu imali dovoljno poverenja u suptilnost čitalačke publike da shvati unutarnje bogatstvo aforizma — u to zanimljivo pitanje ovde ne možemo ulaziti. Pomenućemo samo da se tip komentarisanog aforizma prvi put pojavio u zbirkama španca Antonija Gomeza Pereza, kao mestimičan postupak, a potom su mnogi komentarisali sve svoje aforizme redom.
Aforizmi su se, kao neka vrsta ključeva za Tacitove stavove i tumačenja, tokom XVII veka raširili po Španiji, Italiji i Francuskoj, a zatim i po celoj Evropi, premeštajući se sa medicinskog na politički teren. Iako je ovaj proces bio sve opštiji, ni učinak inercije nije bio zanemraljiv. Francuski prevodilac i komentator Tacita Amelot je krajem XVII veka polemisao protiv stanovišta da aforizam treba da ostane na medicinskom polju, iako je u to vreme ova književna vrsta već gotovo isključivo tretirala političke teme i probleme.
Opisani razvojni luk aforizma, zasnovan na novoj recepciji Tacita, nije bio jedini. Srodne kratke forme, pod raznim nazivima, postojale su od pamtiveka, kao izraz kolektivne duhovne potrebe ljudske zajednice2 da svoja saznanja i iskustva iskaže na sažet i izražajan način. Sačuvane su poslovične izreke starih Egipćana, Stari zavet, takođe, sadrži slične oblike izraživanja, kao i predanja stare Grčke. U srednjem veku je naročito popularna bila apoftegma, koja se najčešće ispoljavala u dva vida3 — kao duhovna replika na konkretan izazov ili kao pouka izvučena iz neposrednog iskustva, tako da je po tesnoj vezanosti za kontekst, srodna anegdoti, kao njen sublimat. Poseban procvat ova vrsta je doživela u XVII veku, kada tadašnje barokno stilsko osećanje naročito neguje oštroumnu duhovitost. Koliko je ova forma bila popularna, svedoči fantastična prođa zbirke apoftegmi Apophthegmata Erazma Roterdamskog, štampana u Bazelu 1534. godine, koja je doživela gotovo sto izdanja!
AFORIZMI KAO KNJIŽEVNA VRSTA III
Postojao je i treći put kojim je aforizam iz oblasti medicine prelazio u književno-filosofske vode. Vodio je sa engleskog tla, a njegov glavni protagonist bio je poznati filosof Bekon (1561—1626). Njegovo delo Novum organum objavljeno je (1608—1620), po uzoru na Institutio militis christiani Erazmov, kao niz aforizama, ali je zanimljivo i zbog objašnjenja razloga toga postupka. Naime, Novum organum je aphorismis digesta (oblikovan u aforizmima) zbog minus onerosa sit lectio (a lekcija ne bude tako naporna). Drugim rečima, aforistički način kazivanja i aforistička kompozicija ovde su primenjene kao didaktičko sredstvo, kao sredstvo nauke kojom se ona znatno efikasnije razumeva i pamti. Bekonova simpatija prema aforizmu kulminira, međutim, u njegovom delu De dignitate et augmentis scientarium, objavljenom (1622—23) godine, u devet tomova. Tu je aforizmu pridato daleko šire i veće značenje od atraktivnog didaktičkog sredstva. S obzirom na dalekosežnost Bekonovog poimanja aforizma u ovom delu, gde se aforizmu pripisuje izuzetna, čak privilegovana saznajna vrednost, navešćemo širi citat, u prevodu Zdenka Škreba4, koji ga i sam smatra nezaobilaznim u razmatranju aforizma i takođe ga u celosti daje u svojoj studiji o aforizmu:
"Slijedi druga razlika u Metodi, od velikoga značenja za znanosti, jer se, naime, znanosti predaju ili s pomoću Aforizama ili Metodički. Jer je naročito važno istaći kako je općenito prešlo u običaj da ljudi iz malobrojnih aksioma i opažanja izgrađuju u bilo kojem predmetu naoko potpunu i pravu znanost; opterećujući je određenim tumačenjima, objašnjavajući je primjerima i sapinjući je Metodom. No, ono drugo Predavanje s pomoći Aforizama ima izvanrednih prednosti kojih Metodičko Predavanje ne može dostići. Jer ono prije svega svjedoči o tom je li pisac znanost usvojio olako i površno ili je njom duboko prožet. Jer da Aforizmi ne budu sasvim smiješni, treba da se stvaraju iz moždine i najdublje biti znanosti. Jer otpadaju objašnjenja i dodatak; otpada raznolikost primjera, otpada izvođenje i povezivanje, otpada opisivanje praktične primjene, tako da kao građa za Aforizam ne ostaje ništa od velikoga mnoštva opažanja. Neće, dakle, bilo tko biti sposoban za Aforizme, štoviše, ni pomisliti s razlogom ne može na to nitko tko bi bio svjestan da je svestrano i pouzdano obrazovan za knjigu. A kod Metodičkoga Predavanja, toliko snage ima niz i vezanost, toliko se iz sama središta uzete pridaje časti... tako da se ne znam kakvom preslavnom znanosti pričinja ono što bi se, da se raščlani i ogoli, raspalo tako reći ni u što. Zatim Metodičko Predavanje traži vjeru i suglasnost; nije toliko usmjereno na upute za praksu; budući da pred sobom nosi neko kružno dokazivanje, pri čemu jedni dijelovi uzajamno objašnjavaju druge, u većoj mjeri zadovoljava intelekt; jer su pak zbivanja u životu rasuta, nisu usklađena redom, zbog toga im više odgovara i rasuto učenje. Napokon Aforizmi, budući da oni iznose tek dijelove znanosti i u neku ruku samo komade, potiču da i drugi nešto dodaju i privrijede; Metodičko pak Predavanje time što ponosno prikazuje potpunu znanost smjesta ljude uspokojuje kao da su već postigli najviši cilj."
Navedni citat je, po svojim implikacijama, čitav rudnik. Iako je pripadao vodećim filosofima svoga doba, opredeljenim za metodički način mišljenja, Bekon ovde ispoljava skepsu prema metodi, gotovo ironiju. Vidi se da je njegovo doba (a koje nije?) bilo opterećeno scientizmom, neodmerenim i nekritičkim saznajnim optimizmom, pri čemu se "iz malobrojnih aksioma i opažanja" izgrađivala metodičkom procedurom legitimisana, čitava nauka. A kad bi se odstranile protokolarna odora (spoljna i uvek ista shema) i opširna objašnjenja, manje-više kružnog tipa, uz mnoštvo najčešće proizvoljnih primera; drugim rečima, kako kaže sam Bekon, ako se ono što se "preslavnoj nauci pričinja" kao veliki i značajni novum "raščlani", razglobi i ogoli, raspalo bi se "takoreći ni u što".
Po čemu je, iz Bekonove perspektive gledano, Aforizam iznad Metode? Pre svega po tome što se odnosi na suštinu, na "najdublju bit nauke", bez izuzetka. U protivnom bi bili "sasvim smešni", to jest ne bi zasluživali taj naziv, ne bi bili validni. Njih se ne tiče ništa slučajno, sporedno, varirajuće; njihova je jedina građa "veliko mnoštvo opažanja", dovedenih do svog najbitnijeg zajedničkog imenitelja. Ovako definišući doseg i vrednost aforizma, Bekon je svestan da pisac aforizama ne može biti bilo ko. Naprotiv, to može biti samo čovek duboko prožet naukom, "svestrano i pouzdano obrazovan za knjigu", iz čije se obrazovanost i spontano ("u moždini") stvara aforizam kao najviši vid saznanja suštine.
Osim što je aforizmu pridao vrhovni saznajni status, Bekon je značajan i kao preteča moderne ideje o otvorenom delu. Bekona je impresioniralo i to što aforizam, iznoseći na videlo deo (komad) nauke podstiče "da i drugi nešto dodaju i privrede", za razliku od metodičkog načina izlaganja, koji prividnom sveobuhvatnošću proizvodi kod ljudi spokoj "kao da su već postigli najviši cilj".
Za razliku od današnjeg aforizma, koji se najčešće zgusnuo u samo jednu rečenicu, Bekonovi su bili čitavi mali eseji.
Današnjoj slavi aforizma doprineli su veoma francuski matematičar, fizičar i pisac Blez Paskal (1623—1662) i nemački fizičar i pisac Georg Hristof Lihtenberg (1742—1799), iako ni jedan ni drugi nisu koristili izraz "aforizam" uopšte, a Lihtenberg čak nije ni pomišljao na njihovo objavljivanje, do kojeg je došlo tek nakon njegove smrti.
AFORIZMI: SMEHOTRESNI UPIJAČI I DRIBLINZI
Srpski aforizam i aforističari zauzimaju visoko mesto u evropskom humoru i satiri. Nije li to jedan od razloga zbog kojeg bi aforizam trebalo da ima bolji status u srpskoj književnosti?
Aforizam ima skoro sve odlike pesme: jasno definisanu formu, tematsko-motivsku osnovu, lirske slike, zvuk i melodiju, unutarnju dramatičnost i dinamiku, jezičko-stilsku figurativnost, izrazito naglašenu ideju.
Kaoiu poeziji, glavna "municija" aforizma i aforističara je reč i njeni značenjski obrti u rečenici, odnosno, "otkačenost" značenja po kojima se aforizam razlikuje od drugih pesničkih formi. "Municija" aforizma i aforističara jeste "ubojita", ali nije ubistvena. Naprotiv! Ona je životodajna.
Posle manjeg, ili većeg, iznenađenja, ponekad i šoka koji doživi, zahvaljujući životodajnoj snazi koju aforizam ima, čitalac (slušalac!) se brzo osvešćuje. Obično se blago nasmeši ili prasne u smeh. Ponekad, smeh pređe u grohotno smejanje koje dobija jetku boju ironije i sarkazma. To znači da je pogođena ciljana meta, razobličen negativni smisao predmeta prikazivanja i dobačena poruka koja otrežnjuje.
Aforističari minuciozno skeniraju svet u kojem žive. Ne samo defektne ljudske naravi i gluposti, nego i amoralna ("podzemna") zbivanja u društvu. Oni su jedini "pozornici" sa čijim se nadzorom slažu svi ljudi, pa čak i oni koji su u aforizmima prikazani. Možda zato što aforističari ne traže odsecanje glave, nego samo opažaju, duhovito kritikuju, oštroumno ukazuju na devijantne naravi, navike, pojave, događaje, ličnosti i, nenametljivo, uz smešak, traže popravku karaktera pojedinca i društva.
Aforizam karakteriše jednostavnost, jasnoća i sažetost iskaza kakvu nema nijedna druga književno-umetnička vrsta. Posle nemerljivo vrednog iskustva srpskog aforizma, nije više dovoljno reći da je aforizam "mudra izreka, sentenca, efektno Izgovorena ili napisana misao, ubojita rečenica koja pogađa središte problema", ili, "dribling duha namalom prostoru".
Trebalo bi dodati još mnogo čega, pa i to da je aforizam dijagnoza naravi ličnosti i društva, najkuražniji pokazivač svega što odudara od nepisanih i pisanih moralnih i ostalih normi, dobro izredigovani roman". Uz pomoć aforizma mnogo se efikasnije leče društvene boljke: mito, korupcija, lopovluk, pljačka, mane političkog sistema, države i njenih organa.
Posle aforizma, narod lakše prepoznaje nosioce negativnih pojava i potpunije shvata težinu društvenog prestupa koji čine. U njegovom smehotresnom, ironijskom ili sarkastičnom kontekstu razotkriva se priroda "podzemnih radnji" i šteta koju njihovi akteri prave. Posle višeznačne aforističke poruke, narodu je sve jasnije. Dobija veću kuraž da se bori za moralnije društvo.
Aforizam može da otkriva i vedru i mračnu stranu života, da blago ukori ili saseče pojavu u korenu, da se malo podsmehne ili naruga, a može i da nepotkupljivo osudi stanje duha pojedinca i celog društva. U kategoriju ovih poslednjih spadaju politički i društveni aforizam, koji žigošu politiku i političare, nosioce političkih i državnih funkcija, korumpirane pojedince i državne organe, profitere i sve druge koji kvare sliku moralnog društva.
A ko su aforističari?
Aforističari su "ljudi bistra duha i nasmijane riječi". Ne bi trebalo da ih doživljavamo kao cinike koji samo "udaraju packe" i "šibaju po ušima", već kao dobroćudne i plemenite autore sa darom da nam popravljaju raspoloženje, ukazuju okolo na negativne pojave.
Najviše njihovih aforizama je blisko duhovitoj igri rečima, malo otkačenoj šali o ljubavi, seksu, čovekovoj nezlobivoj ćudi, naivnosti, karakternoj osobini. Takvi su dopadljivi, pre svega, duhoviti i višesmisleni. Višesmislenost im daje posebnu značenjsku i umetničku vrednost, uznosi ih u sfere najsmislenijih lirskih stihova. Jedino što nisu eterični kao stihovi, jer su naročiti prikaz aktuelne stvarnosti vremena u kojem živimo.
Aforističari (čitaj: humoristi i satiričari!) su "najbolji ljudi". Kao frizeri i brice. I oni "šišaju" i "briju". Ne daju čoveku da zarasta u svoje majmunsko poreklo. Škrope svet najsvetijom vodicom časti, koristeći "sataru" kojom sasecaju korovne biljke društva, nepotkupljivo udarajući po svim manama čoveka.
Srpski aforističari su najzaslužniji u Evropi što su aforizmi postali upijači i smehotresni driblinzi čovekove naravi i društvene zbilje.
IZBOR AFORIZAMA "U NEOBRANOM GROŽĐU"
Povodom 1. aprila — Svjetskog dana šale — književnik iz Republike Srpske Grujo Lero priredio je antologijski izbor aforizama i humorističko-satiričnih pjesama pod nazivom "U neobranom grožđu". Izdavač je banjalučki "Nosorog", a knjigu je odštampala "Grafosemberija" iz Bijeljine. U zborniku je zastupljeno 29 autora — učesnika 8. Međunarodnog festivala humora i satire "Bijeljina 2011".
Sudeći prema antologijskom izboru aforizama i humorističko-satiričnih pjesama "U neobranom grožđu" (koji je priredio Grujo Lero) naše aforističare "oblači" politika, a "skida" socijala ili — kako to reče aforističar Živko Vujić: "Ne idem više od nemila do nedraga, već od kontejnera do kontejnera".
Izbor između goreg i još goreg života, omeđen politikom — kao jedinim suncem koje nam izlazi i zalazi — i socijalnim propadanjem protiv koga nema lijeka, jer ništa bolje ne (ra)steže bore od gladi, dominantna je tema ove antologije.
Ako za aforizam vrijedi misao: "Dozvolite da — govoreći o drugima — kažem nešto o sebi", onda se može reći da živimo u dobu koje najbolje opisuje aforističar Živko Gavrilović: "Ko istini gleda u oči — brzo ih sklopi".
ISPRALI SU MU MOZAK. UMRIJEĆE ČISTE SAVJESTI!
Aforizam je gimnastika duha. Dašak adrenalina u vidu univerzalne metafore — koja polazi od banalnog problema, a zaokružuje ga antičkim epilogom. Smijeh liječi i kada govori istinu (o kojoj ekonomisti i profesionalni političari ćute!):
"Naš nacionalni dohodak po glavi stanovnika iznosi 100 dolara i 1 000 metaka" (Miladin Berić). Ili: "Da bi ispunila evropske uslove, Srbija se mora razletjeti na sve strane" (Bojan Bogdanović).
"Isprali su mu mozak. Umrijeće čiste savjesti!" — reče poučno Nebojša Borovina.
Nekada se znalo — kako napišu istoričari (pobjedničke strane, naravno) tako je i bilo. Danas morate konsultovati aforistiku, kao neprikosnovenog hroničara svakodnevice, čak ako i želite da skoknete do običnog "Fejsbuka" našeg nasušnog?!
"Taman kada je deda otkrio "Fejsbuk" — Sveti Petar ga je dodao za prijatelja" (Srđan Dinčić)...
I jedan dobronamjeran savjet — ne uzdajte se u novinare, jer: "Novinari su krivi za katastrofalno stanje u našoj zemlji. Objektivno izveštavaju sa terena" (Rade Đergović).
ŽIVOT JE NAJBOLJI LJUBAVNIK. NIKO ME NIJE ..... KAO ON!
(Gladan) stomak odavno je zamijenio mjesto sa srcem i glavom. Naši ljudi imaju sve više dilema, ali one nisu filozofske prirode i tiču se golog, a ne boljeg života.
Gro dilema "radnog čovjeka" može se sažeti u misao Slobodana Živanovića: "Ne prekidajte štrajk. Možda Vam je posljednji?".
Ipak, ima i drugačijih poruka — koje bude nadu: "Nepopravljivi sam optimista: juče, danas, malo sutra..." (Dragan Ilić).
A kako stojimo sa slobodom umjetnika? Stanje naše "avangarde" može da stane u priznanje koje zvuči kao da je dato pred nekim sveštenim licem ili policijom: "Živim od pisanja. Potpisujem čekove bez pokrića" (Milivoje Jozić).
Da ne bude sve sasvim crno, pomislimo da uvijek postoji rješenje. Recimo, mogućnost svojevoljnog izbora. I taman kada se toga sjetite, presiječe vas Ekrem Macić nepogrešivom dijagnozom suštine svakih izbora na ovom tlu: "Uskoro će izbori. Ovo je prilika da se prisjetimo naših mrtvih".
Uostalom, koga briga za političare! Ništa se ionako ne može promijeniti, jer: "Vođa se ne oslanja na pametnije — lako popuštaju" (Dragutin Jokić).
Ali nisu ni vođe baš za sve krive. Ima tu i "sistemskih problema": "Zakoračili smo u demokratiju, gdje nam se gubi svaki trag" (Momčilo Koprovica).
Postoje afirizmi koji su — urnebesno tužni ili banalni do najtragičnije iskrenosti. Vjerujem da bismo svi, bez obzira na pol, potpisali aforizam Jelene Kujundžić: "Život je najbolji ljubavnik. Niko me nije .... kao on!".
JEDNOM SE ŽIVI. U SRBIJI I NE BI VALJALO VIŠE
Stanje u politici, tj. presipanje iz šupljeg u prazno, najbolje opisuje joneskovski aforizam Gruja Lera (koji možda i nije imao politiku u vidu kada ga je pisao): "Perica: Kad su na nogama — nokti, zašto na rukama nisu rukti?"
U narodu čija se istorija sastoji od beskrajnog niza izbjeglištava — "I Adam i Eva su bili izbjeglice" (Gojko Mandić) — sarkazam je preuzeo primat nad smijehom:
"I kad protiv nas obustave sve procese, mi ćemo biti izgubljeni slučajevi" (Milan. J. Mihajlović).
Narod smo koji pamti "kao slon". Zato "dobro znamo" granice svoga etnosa, mada su one specifične i promjenljive. (Ima nas svugdje, što bi rekla dijaspora).
Dakle, gdje živimo i dokle nam važe lične karte? "Srpska zemlja je tamo gde su srpski grobovi, s posebnim osvrtom na masovne grobnice" (Goran Mrakić).
Šta da se radi? Kakva je da je — zemlja je naša. Makar bila ilovača. Samo i patriotizam ima svoju evoluciju (nije Darvin jedini). "Neću ja nikada izdati Srbiju. Postoje za to plaćeni ljudi" (Goran Mišković).
I baš kada pomislite da nema dalje, demantuje vas Vladica Milenković - Vlajče: "Jednom se živi! U Srbiji i ne bi valjalo više".
GOSPODI, POMILUJ! NE MOGU NI JA DA STIGNEM NA SVE STRANE.
'Ajde što nam politika, socijala i patri(j)ote dolaze glave, ali imamo čak i većih problema?! Šta je starije — kokoška ili jaje? Prevaziđeno pitanje.
Šta je, dakle, naš najveći problem danas? "Naš problem je u sledećem: Znamo ko je kriv, ali ne znamo koga treba kazniti" (Raboš Rakijaveli).
Možda bi bilo najbolje za sve okriviti "otuđene" političare (koje smo sami izabrali): "Političke laži su na velikoj ceni. Što veća laž — veća funkcija!" (Ljubomir Ćorilić).
Ili organe reda koji samo rade ono što im kažu: "Policija ne mora rasvjetljavati ubistvo. Čovjek je upucan u po bijela dana" (Milad Obrenović).
Od toliko problema koje smo sami sebi napravili odavno bismo se uhvatili za vratove — kao što to i činimo sa periodičnim istorijskim zadovoljstvima, da nije i onih sa strane (spoljni neprijatelji, naravno) koji nam udaraju na (zajednički) obraz. Kako se tek suprotstaviti jačima od nas samih, ma koliko je teško povjerovati da takvih ima?!
"Na pragu smo Evrope. Zato brišu noge od nas" (Vasil Tolevski).
Blaženi neka su strani neprijatelji! Domaće već odavno (pre)poznajemo — gledamo se svako jutro u ogledalo.
U društvima koja hronično pate od viška neprijatelja sasvim je logično da se jave samozvane mesije koje imaju samo jedan cilj. Da budu "humani" i da odmijene onoga koji je već odavno digao ruke od nas: "Gospodi, pomiluj! Ne mogu ni ja da stignem na sve strane" (Jovo Nikolić). Amin.
ZA OVAKVO STANJE NEMA IZGOVORA. NI EKAVSKOG NI IJEKAVSKOG.
Očekujući socijane nemire koji se stalno najavljuju i koji se nikada ne dešavaju, mi stalno pomjeramo granice trpeljivosti. Zna li Ginis za nas?
"Pljačka veka kod nas traje sto godina" (Aleksandar Čotrić).
Ali, naš narod je trpeljiv. Tako malo mu treba za sreću. Tako malo da uspješno stane u jedan dobar aforizam: "Zašto da se kupam? Slana koža me podseća na more" (Nenad Ćorilić)
Narodna maksima kaže: "U se, na se i poda se". Zapravo, to je nenapisani predizborni program prosječnog lokalnog i globalnog političara sa ovih prostora. Foto-robota, tako reći.
"Mršavi žive duže. Debeli lepše" — kao da parafrazira Dušan Puača.
Pa, kakvo je to stanje u kome živimo? Kako ga objasniti, a da bude definisano tako da se nema šta ni odbiti ni dodati?
"Za ovakvo stanje nema izgovora. Ni ekavskog ni ijekavskog" (Stanislav Tomić).
TOPLA (PRE)PORUKA ČITAOCIMA
Povodom 1. aprila — Svjetskog dana šale književnik iz Republike Srpske Grujo Lero priredio je antologijski izbor aforizama i humorističko-satiričnih pjesama pod nazivom "U neobranom grožđu".
Izdavač je banjalučki "Nosorog", knjigu je odštampala "Grafosemberija" iz Bijeljine, a recenziju napisala prof. dr Zorica Turjačanin. U zborniku je zastupljeno 29 autora — učesnika 8. Međunarodnog festivala humora i satire "Bijeljina 2011".
Ova knjiga se preporučuje sama. U njoj nema ništa što nam se nije dogodilo ili što se neće dogoditi. Otuda najuspjeli aforizmi iz ove antologije liče na priznanja izrečena pred nadležnim organima ili (ne daj, Bože) na samrti.
I, na kraju, poruka čitaocima. Ako ne volite da čitate aforizme, počnite da ih sami pišete! Jer, ako već niste, postaćete junak tuđeg aforizma.
Bolje je da sami priznate!
Kratka forma ima dosta zajedničkih osobina i naizgled dosta sličnosti, ali to je samo na prvi pogled. Iz tih razloga potrebno je napraviti distancu kako bi se uočile razlike, koje nisu male. U tome će nam pomoći i ovde izabrani eseji.
Zašto aforizmi?
Zato što su aforizmi, kako kaže Aleksandar Baljak,
Dribling duha na malom prostoru
Predrag Marković
Zašto ne grafiti?
Zato što su grafiti, prema rečima prof. Ratka Božovića,
spontana reakcija na preovlađujući sistem vrednosti,
zadovoljstvo tajnog, anonimnog učestvovanja.
Zašto ne poslovice?
Zato što je poslovica:
sažeto praktično kolektivno iskustvo
Zašto ne epigrami?
zato što epigram:
uvek ostaje vezan za konkretan povod,
ostaje u sferi istoričnosti,
od istorije pojedinačnog slučaja do najopštije
AFORIZMI — PRAVCI RAZVOJA
AFORIZMI KAO KNJIŽEVNA VRSTA I
Termin "aforizam" je grčkog porekla (aphorismos), a u svetu je postao poznat po zbirci kratkih medicinskih saveta pod naslovom AFORIZMI (Aphorismoi) znamenitog antičkog lekara Hipokrata, Sokratovog savremenika. No, ako je jezičko poreklo aforizma nesumnjivo, autorsko je pod znakom pitanja, jer su svi spisi Hipokratove škole iz nekoliko generacija (V vek i polovina IV pre nove ere), čitav tzv. Corpus Hippocraticum, koji sadrži stotinak spisa na grčkom i tridesetak na latinskom, pripisani Hipokratu, iako je izvesno da toliki spisi, pogotovu ne u celosti, ne mogu biti njegovo lično delo. Bilo kako bilo, termin aforizam je postao svetski poznat nakon pomenute zbirke, koja je sadržala četiri stotine jezgrovitih medicinskih uputstava, grupisanih u sedam oblasti već tada široke nauke o zdravlju. I ova zbirka i sam pomenuti korpus do nas je sačuvan zahvaljujući Aleksandrijskoj biblioteci.
Naoko je antički, izvorni pojam aforizma, osim kratkoće forme, bez bliže i dublje veze sa današnjim aforizmom. Dok je antički aforizam bio usredsređen na pragmatičnu stranu života, današnji odlikuje književno-filosofska širina. Iako je zaista reč o ogromnoj razlici, dublje istraživanje pokazuje njenu relativnost. Pokazuje da je i ovaj pojam imao svoju prirodnu istoriju — i pored svih mena, sačuvao je duh svog izvornog jezgra. Nije reč samo o kratkoći forme (postoji, kao što je poznato, čitav niz kratkih formi), već upravo o duhu, o specifičnoj osobenosti te sažetosti. I sama uvodna, opštepoznata rečenica Hipokratovih "Aforizama" predstavlja i za današnje uzuse pravi aforizam — Ars longa, vita brevis. Već je antički lekar Galen osetio posebnu ubedljivost Hipokratovih aforizama — "u malom tekstu velika snaga", karakterišući time ne samo Hipokratove već i današnje aforizme.
AFORIZMI KAO KNJIŽEVNA VRSTA II
Širinu pojma aforizam i njegov preobražaj kroz istoriju kao da je nagoveštavala razuđenost njegove izvorne značenjske osnove. Termin se razvio od glagola "aphorizein", koji je imao čitavu skalu značenja — razlikovati; odvojiti, izolovati; lučiti, izdvajati; naznačiti, ustanoviti; odrediti; opredeliti; rešiti... Posredstvom latinskog prevoda i recepcije aforizma kao određenja, ustanovljenja, definisanja (definitio), sve do XIX veka aforizam se poimao kao poseban oblik naučnog iskaza, ponekad čak i kao saznajno privilegovan.
Iz perspektive novijih vremena, za razliku od starog i srednjeg veka, to jest od pojave tzv. filosofskog aforizma, mogli bi se smatrati aforizmima i "Fragmenti" reda sokratovaca, no, oni nam samo liče na aforizme — to su samo odista (jedino sačuvani) fragmenti njihovih filosofskih spisa a ne zasebne celine i ne smeju se kao celine tretirati.
Sa retkim izuzecima, sve do pred kraj XVI veka termin aforizam je zadržao medicinsko značenje. Tek u poslednjoj deceniji tog veka, zahvaljujući kratkim komentarima "aforizmima" kojima je obilato propratio svoje prevode Tacitovih dela, španski pravnik i političar Baltazar Alamos de Barientes1 je uveo u širi opticaj jedno drugo značenje aforizma — kao sažeto uputstvo (savet, lek) za društvenu bolest, za društvene poremećaje i protivrečnosti. Približno u isto vreme tako je postupio i italijanski istoričar (takođe i profesor teorijske medicine) Filipo Kavriano, koji je takođe Tacita poimao kao dijagnostičara društvenih bolesti, te da je legitimno i u duhu samog Tacita izvući političke pouke iz njegovih dela. Zahvaljujući ovoj dvojici tacitista, termin aforizam je sve češće korišćen u političkom smislu, tako da se u prvoj polovini XVII veka pojavio čitav niz zbirki političkih aforizama, često upravo baš tako i nazvanih.
Zanimljivo je istaći jednu čestu pojavu tokom XVII veka — politički aforizmi su praćeni opširnim komentarima samih autora. Da li su smatrali da je aforistički čun premalen za široke i mutne vode politike i da mu je potrebna dodatna pomoć ili nisu imali dovoljno poverenja u suptilnost čitalačke publike da shvati unutarnje bogatstvo aforizma — u to zanimljivo pitanje ovde ne možemo ulaziti. Pomenućemo samo da se tip komentarisanog aforizma prvi put pojavio u zbirkama španca Antonija Gomeza Pereza, kao mestimičan postupak, a potom su mnogi komentarisali sve svoje aforizme redom.
Aforizmi su se, kao neka vrsta ključeva za Tacitove stavove i tumačenja, tokom XVII veka raširili po Španiji, Italiji i Francuskoj, a zatim i po celoj Evropi, premeštajući se sa medicinskog na politički teren. Iako je ovaj proces bio sve opštiji, ni učinak inercije nije bio zanemraljiv. Francuski prevodilac i komentator Tacita Amelot je krajem XVII veka polemisao protiv stanovišta da aforizam treba da ostane na medicinskom polju, iako je u to vreme ova književna vrsta već gotovo isključivo tretirala političke teme i probleme.
Opisani razvojni luk aforizma, zasnovan na novoj recepciji Tacita, nije bio jedini. Srodne kratke forme, pod raznim nazivima, postojale su od pamtiveka, kao izraz kolektivne duhovne potrebe ljudske zajednice2 da svoja saznanja i iskustva iskaže na sažet i izražajan način. Sačuvane su poslovične izreke starih Egipćana, Stari zavet, takođe, sadrži slične oblike izraživanja, kao i predanja stare Grčke. U srednjem veku je naročito popularna bila apoftegma, koja se najčešće ispoljavala u dva vida3 — kao duhovna replika na konkretan izazov ili kao pouka izvučena iz neposrednog iskustva, tako da je po tesnoj vezanosti za kontekst, srodna anegdoti, kao njen sublimat. Poseban procvat ova vrsta je doživela u XVII veku, kada tadašnje barokno stilsko osećanje naročito neguje oštroumnu duhovitost. Koliko je ova forma bila popularna, svedoči fantastična prođa zbirke apoftegmi Apophthegmata Erazma Roterdamskog, štampana u Bazelu 1534. godine, koja je doživela gotovo sto izdanja!
AFORIZMI KAO KNJIŽEVNA VRSTA III
Postojao je i treći put kojim je aforizam iz oblasti medicine prelazio u književno-filosofske vode. Vodio je sa engleskog tla, a njegov glavni protagonist bio je poznati filosof Bekon (1561—1626). Njegovo delo Novum organum objavljeno je (1608—1620), po uzoru na Institutio militis christiani Erazmov, kao niz aforizama, ali je zanimljivo i zbog objašnjenja razloga toga postupka. Naime, Novum organum je aphorismis digesta (oblikovan u aforizmima) zbog minus onerosa sit lectio (a lekcija ne bude tako naporna). Drugim rečima, aforistički način kazivanja i aforistička kompozicija ovde su primenjene kao didaktičko sredstvo, kao sredstvo nauke kojom se ona znatno efikasnije razumeva i pamti. Bekonova simpatija prema aforizmu kulminira, međutim, u njegovom delu De dignitate et augmentis scientarium, objavljenom (1622—23) godine, u devet tomova. Tu je aforizmu pridato daleko šire i veće značenje od atraktivnog didaktičkog sredstva. S obzirom na dalekosežnost Bekonovog poimanja aforizma u ovom delu, gde se aforizmu pripisuje izuzetna, čak privilegovana saznajna vrednost, navešćemo širi citat, u prevodu Zdenka Škreba4, koji ga i sam smatra nezaobilaznim u razmatranju aforizma i takođe ga u celosti daje u svojoj studiji o aforizmu:
"Slijedi druga razlika u Metodi, od velikoga značenja za znanosti, jer se, naime, znanosti predaju ili s pomoću Aforizama ili Metodički. Jer je naročito važno istaći kako je općenito prešlo u običaj da ljudi iz malobrojnih aksioma i opažanja izgrađuju u bilo kojem predmetu naoko potpunu i pravu znanost; opterećujući je određenim tumačenjima, objašnjavajući je primjerima i sapinjući je Metodom. No, ono drugo Predavanje s pomoći Aforizama ima izvanrednih prednosti kojih Metodičko Predavanje ne može dostići. Jer ono prije svega svjedoči o tom je li pisac znanost usvojio olako i površno ili je njom duboko prožet. Jer da Aforizmi ne budu sasvim smiješni, treba da se stvaraju iz moždine i najdublje biti znanosti. Jer otpadaju objašnjenja i dodatak; otpada raznolikost primjera, otpada izvođenje i povezivanje, otpada opisivanje praktične primjene, tako da kao građa za Aforizam ne ostaje ništa od velikoga mnoštva opažanja. Neće, dakle, bilo tko biti sposoban za Aforizme, štoviše, ni pomisliti s razlogom ne može na to nitko tko bi bio svjestan da je svestrano i pouzdano obrazovan za knjigu. A kod Metodičkoga Predavanja, toliko snage ima niz i vezanost, toliko se iz sama središta uzete pridaje časti... tako da se ne znam kakvom preslavnom znanosti pričinja ono što bi se, da se raščlani i ogoli, raspalo tako reći ni u što. Zatim Metodičko Predavanje traži vjeru i suglasnost; nije toliko usmjereno na upute za praksu; budući da pred sobom nosi neko kružno dokazivanje, pri čemu jedni dijelovi uzajamno objašnjavaju druge, u većoj mjeri zadovoljava intelekt; jer su pak zbivanja u životu rasuta, nisu usklađena redom, zbog toga im više odgovara i rasuto učenje. Napokon Aforizmi, budući da oni iznose tek dijelove znanosti i u neku ruku samo komade, potiču da i drugi nešto dodaju i privrijede; Metodičko pak Predavanje time što ponosno prikazuje potpunu znanost smjesta ljude uspokojuje kao da su već postigli najviši cilj."
Navedni citat je, po svojim implikacijama, čitav rudnik. Iako je pripadao vodećim filosofima svoga doba, opredeljenim za metodički način mišljenja, Bekon ovde ispoljava skepsu prema metodi, gotovo ironiju. Vidi se da je njegovo doba (a koje nije?) bilo opterećeno scientizmom, neodmerenim i nekritičkim saznajnim optimizmom, pri čemu se "iz malobrojnih aksioma i opažanja" izgrađivala metodičkom procedurom legitimisana, čitava nauka. A kad bi se odstranile protokolarna odora (spoljna i uvek ista shema) i opširna objašnjenja, manje-više kružnog tipa, uz mnoštvo najčešće proizvoljnih primera; drugim rečima, kako kaže sam Bekon, ako se ono što se "preslavnoj nauci pričinja" kao veliki i značajni novum "raščlani", razglobi i ogoli, raspalo bi se "takoreći ni u što".
Po čemu je, iz Bekonove perspektive gledano, Aforizam iznad Metode? Pre svega po tome što se odnosi na suštinu, na "najdublju bit nauke", bez izuzetka. U protivnom bi bili "sasvim smešni", to jest ne bi zasluživali taj naziv, ne bi bili validni. Njih se ne tiče ništa slučajno, sporedno, varirajuće; njihova je jedina građa "veliko mnoštvo opažanja", dovedenih do svog najbitnijeg zajedničkog imenitelja. Ovako definišući doseg i vrednost aforizma, Bekon je svestan da pisac aforizama ne može biti bilo ko. Naprotiv, to može biti samo čovek duboko prožet naukom, "svestrano i pouzdano obrazovan za knjigu", iz čije se obrazovanost i spontano ("u moždini") stvara aforizam kao najviši vid saznanja suštine.
Osim što je aforizmu pridao vrhovni saznajni status, Bekon je značajan i kao preteča moderne ideje o otvorenom delu. Bekona je impresioniralo i to što aforizam, iznoseći na videlo deo (komad) nauke podstiče "da i drugi nešto dodaju i privrede", za razliku od metodičkog načina izlaganja, koji prividnom sveobuhvatnošću proizvodi kod ljudi spokoj "kao da su već postigli najviši cilj".
Za razliku od današnjeg aforizma, koji se najčešće zgusnuo u samo jednu rečenicu, Bekonovi su bili čitavi mali eseji.
Današnjoj slavi aforizma doprineli su veoma francuski matematičar, fizičar i pisac Blez Paskal (1623—1662) i nemački fizičar i pisac Georg Hristof Lihtenberg (1742—1799), iako ni jedan ni drugi nisu koristili izraz "aforizam" uopšte, a Lihtenberg čak nije ni pomišljao na njihovo objavljivanje, do kojeg je došlo tek nakon njegove smrti.
AFORIZMI: SMEHOTRESNI UPIJAČI I DRIBLINZI
Srpski aforizam i aforističari zauzimaju visoko mesto u evropskom humoru i satiri. Nije li to jedan od razloga zbog kojeg bi aforizam trebalo da ima bolji status u srpskoj književnosti?
Aforizam ima skoro sve odlike pesme: jasno definisanu formu, tematsko-motivsku osnovu, lirske slike, zvuk i melodiju, unutarnju dramatičnost i dinamiku, jezičko-stilsku figurativnost, izrazito naglašenu ideju.
Kaoiu poeziji, glavna "municija" aforizma i aforističara je reč i njeni značenjski obrti u rečenici, odnosno, "otkačenost" značenja po kojima se aforizam razlikuje od drugih pesničkih formi. "Municija" aforizma i aforističara jeste "ubojita", ali nije ubistvena. Naprotiv! Ona je životodajna.
Posle manjeg, ili većeg, iznenađenja, ponekad i šoka koji doživi, zahvaljujući životodajnoj snazi koju aforizam ima, čitalac (slušalac!) se brzo osvešćuje. Obično se blago nasmeši ili prasne u smeh. Ponekad, smeh pređe u grohotno smejanje koje dobija jetku boju ironije i sarkazma. To znači da je pogođena ciljana meta, razobličen negativni smisao predmeta prikazivanja i dobačena poruka koja otrežnjuje.
Aforističari minuciozno skeniraju svet u kojem žive. Ne samo defektne ljudske naravi i gluposti, nego i amoralna ("podzemna") zbivanja u društvu. Oni su jedini "pozornici" sa čijim se nadzorom slažu svi ljudi, pa čak i oni koji su u aforizmima prikazani. Možda zato što aforističari ne traže odsecanje glave, nego samo opažaju, duhovito kritikuju, oštroumno ukazuju na devijantne naravi, navike, pojave, događaje, ličnosti i, nenametljivo, uz smešak, traže popravku karaktera pojedinca i društva.
Aforizam karakteriše jednostavnost, jasnoća i sažetost iskaza kakvu nema nijedna druga književno-umetnička vrsta. Posle nemerljivo vrednog iskustva srpskog aforizma, nije više dovoljno reći da je aforizam "mudra izreka, sentenca, efektno Izgovorena ili napisana misao, ubojita rečenica koja pogađa središte problema", ili, "dribling duha namalom prostoru".
Trebalo bi dodati još mnogo čega, pa i to da je aforizam dijagnoza naravi ličnosti i društva, najkuražniji pokazivač svega što odudara od nepisanih i pisanih moralnih i ostalih normi, dobro izredigovani roman". Uz pomoć aforizma mnogo se efikasnije leče društvene boljke: mito, korupcija, lopovluk, pljačka, mane političkog sistema, države i njenih organa.
Posle aforizma, narod lakše prepoznaje nosioce negativnih pojava i potpunije shvata težinu društvenog prestupa koji čine. U njegovom smehotresnom, ironijskom ili sarkastičnom kontekstu razotkriva se priroda "podzemnih radnji" i šteta koju njihovi akteri prave. Posle višeznačne aforističke poruke, narodu je sve jasnije. Dobija veću kuraž da se bori za moralnije društvo.
Aforizam može da otkriva i vedru i mračnu stranu života, da blago ukori ili saseče pojavu u korenu, da se malo podsmehne ili naruga, a može i da nepotkupljivo osudi stanje duha pojedinca i celog društva. U kategoriju ovih poslednjih spadaju politički i društveni aforizam, koji žigošu politiku i političare, nosioce političkih i državnih funkcija, korumpirane pojedince i državne organe, profitere i sve druge koji kvare sliku moralnog društva.
A ko su aforističari?
Aforističari su "ljudi bistra duha i nasmijane riječi". Ne bi trebalo da ih doživljavamo kao cinike koji samo "udaraju packe" i "šibaju po ušima", već kao dobroćudne i plemenite autore sa darom da nam popravljaju raspoloženje, ukazuju okolo na negativne pojave.
Najviše njihovih aforizama je blisko duhovitoj igri rečima, malo otkačenoj šali o ljubavi, seksu, čovekovoj nezlobivoj ćudi, naivnosti, karakternoj osobini. Takvi su dopadljivi, pre svega, duhoviti i višesmisleni. Višesmislenost im daje posebnu značenjsku i umetničku vrednost, uznosi ih u sfere najsmislenijih lirskih stihova. Jedino što nisu eterični kao stihovi, jer su naročiti prikaz aktuelne stvarnosti vremena u kojem živimo.
Aforističari (čitaj: humoristi i satiričari!) su "najbolji ljudi". Kao frizeri i brice. I oni "šišaju" i "briju". Ne daju čoveku da zarasta u svoje majmunsko poreklo. Škrope svet najsvetijom vodicom časti, koristeći "sataru" kojom sasecaju korovne biljke društva, nepotkupljivo udarajući po svim manama čoveka.
Srpski aforističari su najzaslužniji u Evropi što su aforizmi postali upijači i smehotresni driblinzi čovekove naravi i društvene zbilje.
IZBOR AFORIZAMA "U NEOBRANOM GROŽĐU"
Povodom 1. aprila — Svjetskog dana šale — književnik iz Republike Srpske Grujo Lero priredio je antologijski izbor aforizama i humorističko-satiričnih pjesama pod nazivom "U neobranom grožđu". Izdavač je banjalučki "Nosorog", a knjigu je odštampala "Grafosemberija" iz Bijeljine. U zborniku je zastupljeno 29 autora — učesnika 8. Međunarodnog festivala humora i satire "Bijeljina 2011".
Sudeći prema antologijskom izboru aforizama i humorističko-satiričnih pjesama "U neobranom grožđu" (koji je priredio Grujo Lero) naše aforističare "oblači" politika, a "skida" socijala ili — kako to reče aforističar Živko Vujić: "Ne idem više od nemila do nedraga, već od kontejnera do kontejnera".
Izbor između goreg i još goreg života, omeđen politikom — kao jedinim suncem koje nam izlazi i zalazi — i socijalnim propadanjem protiv koga nema lijeka, jer ništa bolje ne (ra)steže bore od gladi, dominantna je tema ove antologije.
Ako za aforizam vrijedi misao: "Dozvolite da — govoreći o drugima — kažem nešto o sebi", onda se može reći da živimo u dobu koje najbolje opisuje aforističar Živko Gavrilović: "Ko istini gleda u oči — brzo ih sklopi".
ISPRALI SU MU MOZAK. UMRIJEĆE ČISTE SAVJESTI!
Aforizam je gimnastika duha. Dašak adrenalina u vidu univerzalne metafore — koja polazi od banalnog problema, a zaokružuje ga antičkim epilogom. Smijeh liječi i kada govori istinu (o kojoj ekonomisti i profesionalni političari ćute!):
"Naš nacionalni dohodak po glavi stanovnika iznosi 100 dolara i 1 000 metaka" (Miladin Berić). Ili: "Da bi ispunila evropske uslove, Srbija se mora razletjeti na sve strane" (Bojan Bogdanović).
"Isprali su mu mozak. Umrijeće čiste savjesti!" — reče poučno Nebojša Borovina.
Nekada se znalo — kako napišu istoričari (pobjedničke strane, naravno) tako je i bilo. Danas morate konsultovati aforistiku, kao neprikosnovenog hroničara svakodnevice, čak ako i želite da skoknete do običnog "Fejsbuka" našeg nasušnog?!
"Taman kada je deda otkrio "Fejsbuk" — Sveti Petar ga je dodao za prijatelja" (Srđan Dinčić)...
I jedan dobronamjeran savjet — ne uzdajte se u novinare, jer: "Novinari su krivi za katastrofalno stanje u našoj zemlji. Objektivno izveštavaju sa terena" (Rade Đergović).
ŽIVOT JE NAJBOLJI LJUBAVNIK. NIKO ME NIJE ..... KAO ON!
(Gladan) stomak odavno je zamijenio mjesto sa srcem i glavom. Naši ljudi imaju sve više dilema, ali one nisu filozofske prirode i tiču se golog, a ne boljeg života.
Gro dilema "radnog čovjeka" može se sažeti u misao Slobodana Živanovića: "Ne prekidajte štrajk. Možda Vam je posljednji?".
Ipak, ima i drugačijih poruka — koje bude nadu: "Nepopravljivi sam optimista: juče, danas, malo sutra..." (Dragan Ilić).
A kako stojimo sa slobodom umjetnika? Stanje naše "avangarde" može da stane u priznanje koje zvuči kao da je dato pred nekim sveštenim licem ili policijom: "Živim od pisanja. Potpisujem čekove bez pokrića" (Milivoje Jozić).
Da ne bude sve sasvim crno, pomislimo da uvijek postoji rješenje. Recimo, mogućnost svojevoljnog izbora. I taman kada se toga sjetite, presiječe vas Ekrem Macić nepogrešivom dijagnozom suštine svakih izbora na ovom tlu: "Uskoro će izbori. Ovo je prilika da se prisjetimo naših mrtvih".
Uostalom, koga briga za političare! Ništa se ionako ne može promijeniti, jer: "Vođa se ne oslanja na pametnije — lako popuštaju" (Dragutin Jokić).
Ali nisu ni vođe baš za sve krive. Ima tu i "sistemskih problema": "Zakoračili smo u demokratiju, gdje nam se gubi svaki trag" (Momčilo Koprovica).
Postoje afirizmi koji su — urnebesno tužni ili banalni do najtragičnije iskrenosti. Vjerujem da bismo svi, bez obzira na pol, potpisali aforizam Jelene Kujundžić: "Život je najbolji ljubavnik. Niko me nije .... kao on!".
JEDNOM SE ŽIVI. U SRBIJI I NE BI VALJALO VIŠE
Stanje u politici, tj. presipanje iz šupljeg u prazno, najbolje opisuje joneskovski aforizam Gruja Lera (koji možda i nije imao politiku u vidu kada ga je pisao): "Perica: Kad su na nogama — nokti, zašto na rukama nisu rukti?"
U narodu čija se istorija sastoji od beskrajnog niza izbjeglištava — "I Adam i Eva su bili izbjeglice" (Gojko Mandić) — sarkazam je preuzeo primat nad smijehom:
"I kad protiv nas obustave sve procese, mi ćemo biti izgubljeni slučajevi" (Milan. J. Mihajlović).
Narod smo koji pamti "kao slon". Zato "dobro znamo" granice svoga etnosa, mada su one specifične i promjenljive. (Ima nas svugdje, što bi rekla dijaspora).
Dakle, gdje živimo i dokle nam važe lične karte? "Srpska zemlja je tamo gde su srpski grobovi, s posebnim osvrtom na masovne grobnice" (Goran Mrakić).
Šta da se radi? Kakva je da je — zemlja je naša. Makar bila ilovača. Samo i patriotizam ima svoju evoluciju (nije Darvin jedini). "Neću ja nikada izdati Srbiju. Postoje za to plaćeni ljudi" (Goran Mišković).
I baš kada pomislite da nema dalje, demantuje vas Vladica Milenković - Vlajče: "Jednom se živi! U Srbiji i ne bi valjalo više".
GOSPODI, POMILUJ! NE MOGU NI JA DA STIGNEM NA SVE STRANE.
'Ajde što nam politika, socijala i patri(j)ote dolaze glave, ali imamo čak i većih problema?! Šta je starije — kokoška ili jaje? Prevaziđeno pitanje.
Šta je, dakle, naš najveći problem danas? "Naš problem je u sledećem: Znamo ko je kriv, ali ne znamo koga treba kazniti" (Raboš Rakijaveli).
Možda bi bilo najbolje za sve okriviti "otuđene" političare (koje smo sami izabrali): "Političke laži su na velikoj ceni. Što veća laž — veća funkcija!" (Ljubomir Ćorilić).
Ili organe reda koji samo rade ono što im kažu: "Policija ne mora rasvjetljavati ubistvo. Čovjek je upucan u po bijela dana" (Milad Obrenović).
Od toliko problema koje smo sami sebi napravili odavno bismo se uhvatili za vratove — kao što to i činimo sa periodičnim istorijskim zadovoljstvima, da nije i onih sa strane (spoljni neprijatelji, naravno) koji nam udaraju na (zajednički) obraz. Kako se tek suprotstaviti jačima od nas samih, ma koliko je teško povjerovati da takvih ima?!
"Na pragu smo Evrope. Zato brišu noge od nas" (Vasil Tolevski).
Blaženi neka su strani neprijatelji! Domaće već odavno (pre)poznajemo — gledamo se svako jutro u ogledalo.
U društvima koja hronično pate od viška neprijatelja sasvim je logično da se jave samozvane mesije koje imaju samo jedan cilj. Da budu "humani" i da odmijene onoga koji je već odavno digao ruke od nas: "Gospodi, pomiluj! Ne mogu ni ja da stignem na sve strane" (Jovo Nikolić). Amin.
ZA OVAKVO STANJE NEMA IZGOVORA. NI EKAVSKOG NI IJEKAVSKOG.
Očekujući socijane nemire koji se stalno najavljuju i koji se nikada ne dešavaju, mi stalno pomjeramo granice trpeljivosti. Zna li Ginis za nas?
"Pljačka veka kod nas traje sto godina" (Aleksandar Čotrić).
Ali, naš narod je trpeljiv. Tako malo mu treba za sreću. Tako malo da uspješno stane u jedan dobar aforizam: "Zašto da se kupam? Slana koža me podseća na more" (Nenad Ćorilić)
Narodna maksima kaže: "U se, na se i poda se". Zapravo, to je nenapisani predizborni program prosječnog lokalnog i globalnog političara sa ovih prostora. Foto-robota, tako reći.
"Mršavi žive duže. Debeli lepše" — kao da parafrazira Dušan Puača.
Pa, kakvo je to stanje u kome živimo? Kako ga objasniti, a da bude definisano tako da se nema šta ni odbiti ni dodati?
"Za ovakvo stanje nema izgovora. Ni ekavskog ni ijekavskog" (Stanislav Tomić).
TOPLA (PRE)PORUKA ČITAOCIMA
Povodom 1. aprila — Svjetskog dana šale književnik iz Republike Srpske Grujo Lero priredio je antologijski izbor aforizama i humorističko-satiričnih pjesama pod nazivom "U neobranom grožđu".
Izdavač je banjalučki "Nosorog", knjigu je odštampala "Grafosemberija" iz Bijeljine, a recenziju napisala prof. dr Zorica Turjačanin. U zborniku je zastupljeno 29 autora — učesnika 8. Međunarodnog festivala humora i satire "Bijeljina 2011".
Ova knjiga se preporučuje sama. U njoj nema ništa što nam se nije dogodilo ili što se neće dogoditi. Otuda najuspjeli aforizmi iz ove antologije liče na priznanja izrečena pred nadležnim organima ili (ne daj, Bože) na samrti.
I, na kraju, poruka čitaocima. Ako ne volite da čitate aforizme, počnite da ih sami pišete! Jer, ako već niste, postaćete junak tuđeg aforizma.
Bolje je da sami priznate!
Нема коментара:
Постави коментар